Netko je ovako komentirao vremenske (ne)prilike prošlog ljeta: kiša je padala svega dva puta. Prvi put trideset a drugi put trideseti pet dana. Uz takvo vrijeme, skupiti dvadesetak dana vožnje na motoru a nijednom ne navlačiti kišno odijelo, prava je sreća.

Nije bilo velikih planova, u vrijeme recesije, nitko ni ne spominje daleka putovanja. Na kraju kada sve zbrojim, skoro 10.000 km, po Hrvatskoj i susjednim zemljama, i nije tako loše.

Dvaput sam se provozao najljepšom cestom na svijetu, Jadranskom magistralom od vrha Istre do Ade Bojane, zadnje točke na Crnogorskoj obali. Lutao sam po vrletima Velebita, istraživao što ima iza Gvozda, platio reket u Mostaru, upoznao Izetu u Sarajevu, splavario po Tari, divio se ljepotama Durmitora, pio sa gorštakom u crnogorskim planinama, slušao tužopoljku ribara iz Ulcinja i hvalisanje drvokradice iz Bosanskog Grahova.

Idem po redu. Gorski Kotar uvijek me ostavlja u dilemi kad putujem motorom. Zavoji su tako poredani da te tjeraju da stišćeš gas a priroda da staneš i diviš se ljepoti. Ove godine tužna slika, drveće, pogotovo bjelogorica uništena od ledene kiše prošle zime. Na Gornjem Jelenju bura mijenja planove i umjesto po Plominki, jurim kroz Učku i spuštam se po istarskom ipsilonu. Negdje kod Labina, cesta postaje preravna i predosadna pa odlučujem nastaviti alternativnim pravcem. Odredište je Medulin a da nešto nije uredu, primijetio sam kada sam se već kilometrima vozio uz pogrešnu stranu zaljeva. Zaustavio sam se tek kod table Koromačno. Dobro sam odmjerio količinu cementne prašine i pokunjeno se istim putem vratio nazad.

Medulin je bio baza a prvi jednodnevni izlet bio je na rt Kamenjak. Ugodna vožnja uz samo more preko Pomera i Premanture i evo nas pred rampom. Ulaz se plača. Koliko? Dvadeset kuna. Zašto,isto motori i auti ? Bunim se ja. Zato, odgovara on. A što se ima za vidjet za dvadeset kuna? Kamenje, odgovara on u stilu što sad hoće ovaj. Na Kamenjaku gužva kao na špici. Cesta je makadamska, napravljena od oštrog kamenja i duša me boli što siječem tek montirane Michelin power road gume. Prašinu sa sebe skidam kupajući se u moru pokraj dvije gole debele njemačke guzice. Na samom kraju Kamenjaka je brdašce sa vidikovcem a ispod kafić. I to kakav, uređen sa malo novaca ali sa puno mašte i neobičnih ideja. Sa guštom pijem pivu na desetmetarskoj adrenalinskoj ljuljački. Uvečer sasvim drugačija priča u noćnom klubu LMC u blizini Rovinja. Preskupe ulaznice, gorile na ulazu i sve prepuno praznih vip mjesta. Mi ostali ostali nevipovci tiskamo se oko jednog veceja i tu pijem najskuplju pivu toga ljeta. Sve u tome klubu podređeno je stvaranju novaca.


Drugi dan evo nas u Vodnjanu, pitoresknom gradiću nedaleko Pule. Tu se u mjesnoj crkvi nalaze kripte sa neraspadnutim tijelima svetaca. Načas je bilo snažno nevrijeme i grom je pogodio crkvu, koja je bez struje. Tako smo doznali da se Sveta Tijela čuvaju u sarkofazima koji imaju posebnu mikroklimu. Fascinantan je i muzej relikvija u kojem se, lijepo piše, nalazi krvavi trn iz Isusove krune. Pri povratku lutamo Pulom,posjećujemo mornaričko groblje i nalazimo put do napuštenog vojnog kompleksa. Ogromno zapušteno zdanje, bezbroj zgrada i nigdje žive duše. Pametniji ljudi ovdje bi zarađivali milione, oni manje pametni iznajmili mi onome tko zna a samo gluperde mogu to dovesti u ovakvo stanje.

Slijedećih dana lutamo Istrom. Bez karte i gps-a teško je znati kuda vodi koja cesta. Zaustavljamo se negdje u unutrašnjosti Istre da pitamo gdje smo. Ekipa pred lokalnim diskontom cuga , briga ih za laku lovu od turizma. Razumio sam ih kao i pjesme Alena Vitasovića i to kad pjeva pijan. Brzo se zavoli Istra i ta crvena zemlja.


Sljedeći par dana rezervirano je za vožnju do Dubrovnika sa trinaestogodišnjim sinom. Izrazio je želju da upozna Jadransku obalu i bila bi grjehota, ne pokazati mu tu ljepotu. Lagana vožnja uz obalu, skok sa Šibenskog mosta i navečer smo u Splitu. Sa tetine terase pijuckamo i gledamo Brač. Ko to more platit. Naravno da sam ga odveo do grada na sladoled, pa smo protrljali palac sv. Grgura i u krpe.

Ujutro, nebo crno, prognoza kiša. Kiša se spustila dok smo ručali u Neumu, srećom nije dugo trajala pa smo se vozili po mokroj cesti do Dubrovnika. Prvi zadatak je pronaći smještaj. Cijene su astronomske ali imamo sreće što srećemo neku bakicu, koja nudi sobu za tričavih 500 kuna, noć. Soba je u nekom podrumu, namještaj je prastar pa se šalimo da smo zalutali u priču o Ivici i Marici. Čitavu noć sam osluškivao kako se napolju spojilo nebo i zemlja. Jutro je sivo ali ne pada kiša. Idemo u razgledavanje grada pa se penjemo na zidine.
Poslije podne tračak sunca, idemo nazad pa negdje ćemo već naći prenoćište. Zaustavljamo se u dolini Neretve, ručamo sa ribarima uz rijeku. U Metkoviću, nailazimo na granični prijelaz koji se doslovno nalazi na kraju gradske ulice. Nebo se toliko namrštilo da smo odlučili krenuti prema autocesti. Od Kule Norinske vozimo se uskom cestom uz deltu Neretve. Vidimo one čamce sa velikim propelerima koje vlasnik renta. Drugi put. Autoput počinje sa neke ledine, jurim koliko god mogu po mokroj cesti. Ako počne pljuštati, uzimamo prvo prenoćište, što košta da košta. Nije ništa pljuštalo pa smo nastavili po autocesti do Žute lokve. Dolje je Senj i do dede i babe imamo još kojih 50 Km. Tako smo to veće sasvim neplanirano završili u svojim krevetima.


Prava avantura zapravo je počela par dana kasnije. Putovanje od Zagreba do Splita, starom cestom, devet sati. Kako i zašto toliko, pojma nemam. U Splitu deža vu, sve isto kao prije par dana. Ujutro kod Omiša, skrećemo uz Cetinu, penjemo se po serpentimana prema Blatu na Cetini, pa pravac Šestanovec. U Zagvozdu bacam oko na improviziranu Milkotinu pozornicu i nastavljamo prema Imotskom. Crveno jezero je svega par km dalje. Prvo što mi pada na pamet je da nema šanse da se skidam svu opremu i silazim dolje. Lijepo je ali valja vidjeti i Modro jezero. Do Modrog jezera nema prilaza ali moram pokušati odozgo dobaciti kamen u jezero. Rijetki uspijevaju. Prvi put da u kršu nisam mogao pronaći kamen, pa sam odšarafio neki višak šaraf sa motora.


Do Mostara je sat i po preko Širokog Brijega. Na besplatnom parkingu, pred ulazom na Stari most u Mostaru, lice sa ožiljkom postrojava motore. Ako mu ne platim već vidim praznu zadnju gumu. Njegov grad, njegov biznis ko mi kriv što obilazim turističke atrakcije. Lijepo me onaj kojega sam pitao prije za most, uputio na onaj novoizgrađeni. Situaciju u gradu, bez da ga je itko išta pitao, objasnio nam je gazda restorana. Kalja mu je bila odlična, pa mu opraštamo. Do Sarajeva je stotinjak km. Promet je gust, vozimo se u koloni i uživamo u ljepotama Jablaničkog jezera.


U Sarajevu imamo rezerviran smještaj, kod Izete. I kao da smo stvarno došli u seriju Lud, zbunjen, normalan. Stari, prostrani stan u centru, vlasnica luda ko Izet a mi zbunjeni. Spuštamo se na Baščaršiju na ćevape kod Želje. Zaboravljam na prohibiciju pa na suho, bez pive, žvačem ćevape. Lagana šetnja do vječne vatre pa u krevet. Ujutro kafenišemo sa Izetom, slušamo kako je bilo za rata pa pravac Foča. Vozimo se prelijepom cestom u pravcu Foče.


U Brodu na Drini, naručujemo janjetinu. Kraj nas sjedaju ljudi u uniformama i čovjek u kolicima bez nogu. Piju rakiju. Na motoru Zg tablice i po prvi put mi je na putovanju nelagodno. Odustajemo od planiranog posjeta Sutjeski, spomeniku Boški Buhi i idemo u dolinu rijeke Drine. Drina ne izvire nego nastaje spajanjem dviju rijeka Tare i Plive. Prvi od ukupno 18 kampova, koji su polazna točka za rafting na Tari je Stari dud.

Kapaciteti kampova daleko nadmašuju potražnju, pa eto nam prilike za cjenkanje. Dogovorena cijena za smještaj i rafting višestruko je niža od one što nude turistički aranžmani. Sutradan ujutro, poslije doručka sa nazovi to domaćim kajmakom i špekom sjedamo u džip. Sa čamcem na krovu , vozimo se do granice, prijelaza Šćepan polje. Onda slijedi 20 minuta luđačke vožnje po ničijoj zemlji kroz šumu do Tare. Na rijeci gužva, navlačimo neoprenska odijela i kacige i krećemo. Atmosfera je dobra, skiper uljeva povjerenje a moja posada se dovikuje i polijeva veslom posadu susjednog čamca.Spuštanje po rijeci ostavlja bez daha, ne zbog adrenalina , nego zato što je priroda nestvarno lijepa. Zaustavljamo se na pivu ili sokiče, kako ko. Tek onda shvaćam koliko ima posada. Ne mogu si pomoći računam, 20 čamaca, prosjek 8 ljudi u čamcu, pivo 2 marke, sokić marku i po, pa tip usred šume, radi dobar biznis. Kod spajanja Tare i Plive, još je malo prskalo a onda mi je naš pilot predao čamac na upravljanje. Odmah sam se sjetio odlične knjige Dunavski blues, Hrvoja Ivančića. Nezaboravan doživljaj, kao i večer u kampu uz vatru i gitaru.


Ujutro krećemo dalje, prelazimo granicu i ulazimo u Crnu Goru. Vozimo se uz nestvarno lijepo Pivsko jezero. Zaustavljamo se na brani hidrocentrale koja je velika i visoka. Prije Plužina skrećemo sa glavne ceste i penjemo se po uskoj, od zime uništenoj cesti, prepunoj neosvijetljenih tunela. Pričamo sa čobanom uz cestu, razumijem ga bolje nego one istarske alkoholičare. Ulazimo u nacionalni park Durmitor a priroda podsjeća na Velebit.


Zaustavljamo se na prevoju Sedlo i uživamo u nestvarno lijepom pogledu. Žabljak je sa svojih 1500 metra nadmorske visine najvisočije naselje u jugoistočnoj Europi. Malo turističko mjesto, u blizini je Crno jezero a smješteno je ispod planine Durmitor. Penjemo se na Durmitor na skoro 2000 m visine, želimo doći do kanjona Tare. Drugog najvećeg kanjona na svijetu, prvi je Grand kanjon u Coloradu. Umjesto toga dolazimo do sela Crna Gora. Tamo upoznajemo Milana koji nam nudi smještaj.
Priča o Milanu http://www.motori.hr/forum/index.php/topic,245055.0.html

Često se sjetim Milana i zavidim mu što živi na tako prelijepom mjestu, u kući bez struje i živi život bez stresa. Drugi dan idemo do Mosta na Đurđević Tari. Most je poznat po istoimenom partizanskom filmu.


Put nas vodi dalje vodi preko Nikšiča do Manastira Ostrog, najvećega crnogorskog svetišta. Oni sa autima ostaju u podnožju i ne gine im višesatno pješačenje dok se mi sa motorom parkiramo ispred samog svetišta. Red za ulazak u samostan je toliki da odustajemo pa se vraćamo nazad. I onda na jednom zavoju, ničim izazvan padnem skupa sa motorom. Ne mogu vjerovati, nikad do sada nisam padao. Nemam objašnjenja zašto sam pao, nisam se previše nagnuo, nije proklizao prednji kotač... Razlog je taj, što sam naljutio sv. Vasilija. Sretao sam Njega par puta poslije toga događaja, uvijek u situacijama kada mi je bilo teško. Tako sam ja nevjernik, sasvim neočekivano dobio svoga sveca zaštitnika.


Popili smo kavu u Podgorici, vozili se uz nacionalni park Skadarsko jezero pa se spustili u Sutimore. Evo nas opet na moru, na Jadranskoj magistrali.Od Sutimora se vozimo prema Ulcinju, pa po preporuci produžujemo do Ade Bojane, najužnije točke Crne gore. Plaže su dugačke pješčane i pravo su otkriće. Vraćamo se do Ulcinja i nalazimo smještaj kod ribara koji se odlučio da je ipak isplativije iznajmljivati apartmane. Od ribarenja su ostale samo slike ribarice na zidu i tuga za poslom kojega je volio. Ulcinj je albanski grad, na ulici je vašar. Podsjeća na Konjščinsku u Zagrebu prije dolaska Kineza. Na prometnom znaku jasno je pisalo, zabranjen promet od 20 do 2 ujutro, ali tko čita. Nakon dva, tri pića na ulicama je bilo toliko ljudi da nije bilo nikakve šanse da se krećemo motorom. Bilo nam je dugo za čekati pa nije bilo druge , nego motor u ler, pa u laganu šetnjicu po promenadi sa motorom.


Slijedeći dan značio je da smo došli do najudaljenije točke putovanja i da slijedi povratak. Vozimo se uz crnogorsku obalu, zaustavljamo se u Budvi, pa u Kotaru koji oduševljava svojom ljepotom. Kod Svetog Stefana prizor kao iz Alan Forda, lijevo krcata plaža na koju se ulaz ne plaća a desno poluprazna plaža za bogataše. Noćimo u Herceg Novom, jer je puno povoljnije nego u Dubravniku. U Dubravniku smo odmah ujutro. Opet deža vu, gužva, turisti i jedva sam dočekao da sam ponovo na cesti.

Kako ne bi bilo ponavljanja gradiva ovaj put odlučujemo se na put prema Zagrebu preko Bosne. Negdje na Biokovu skrećemo prema Buškom jezeru i Livnu. U Livnu ne nalazimo odgovarajući smještaj pa produžujemo prema Bosanskom Grahovu. Vozimo se po Livanjskom polju. po glupo napravljenoj cesti. Po nepreglednoj ravnici genijalci su uspjeli napraviti zavojitu cestu. Loš dojam pojačavaju porušene kuće, neobrađena polja i sivi oblaci. Vrhunac očaja je bio dolazak u Grahovo. Grad duhova, nigdje nikoga, kiša samo što nije a u one tri čitave kuće teško da itko nudi smještaj.

Opet sudbina nam se osmjehnula, lokalna konobarica zove Peju drvosječu, ima mjesta kod njega. Pejo priča ko navijen, željan je ljudi i priča nam dogodovštine do kasno u noć. Ujutro pada kiša ko iz kabla, Pejo je pak naumio ići na more na kupanje, makar i sjekire padale. Ostavlja nam ključeve od kuće, kao da smo rod rođeni i ode on. Satima se dosađujemo u Pejinoj kući i čim je kiša stala, ostavljamo ključeve na dogovorenom mjestu i krećemo. Pravac Knin, pa preko Plitvica do Zagreba.


Prije mraka motor je u parkiran u garaži a uspomene pohranjene u glavi.

Pustolovine jednog bajkera: http://www.motori.hr/forum/index.php/topic,231839.0.html

Pustolovine jednog bikera - priča druga: http://www.motori.hr/forum/index.php/topic,232497.0.html